23 veljače 2010

Crvenkapica


Jučer je objavljen i poziv za Crvenkapicu. Vihor će treću godinu zaredom otvoriti sezonu jednim malim natjecanjem koje se trči za gušt bez ikakvih imperativa i pritisaka. Crvenakipca ima tradiciju druženja i ove godine će se to nastaviti. Malo smo pričekali sa pozivom za trku jer je do prije nekoliko dana cijeli teren bio pod snijegom pa je došlo u pitanje i održavanje trke u zacrtanom terminu. Nakon inspekcije terena ovaj vikend zaključili smo da trka može ići i da je šuma ustvari fantastična u ovo doba godine. Vidljivost je izvrsna, vegetacije skoro pa nema i pravi je gušt trčati po šumi.
Trčati će se u parovima, a zapravo pojedinačno jer će svaki u paru imati svoju stazu koju treba obići. Kako bi skratili dio u kojem se čeka par smislili smo nešto novo pa onome koji ćeka zasigurno neće biti dosadno i neće se ohladiti. Detalji slijede uskoro.
Na vama je da se sada samo prijavite, a sve ostalo slijedi.

Pobjednici kupa Hrvatske

U petak smo imali proglašenje kupova Hrvatske za 2008. i 2009. godinu. Skupilo se toga dosta za proglasiti, ali za divno čudo sve je teklo brzo i efikasno i stvarno s obzirom na količinu medalji i pehara koji su trebali biti podijeljeni sve skupa nije dugo trajalo.


Rekao bih da je skup okupio oko stotinjak orijentacista iz većine hrvatskih klubova. Mislim da jedino nisu bili prisutni članovi OK "Međimurja". Bilo je zanimljivo vidjeti opet neka lica koja duže nismo viđali zbog zimske pauze, a uvijek se iznenadim kada vidim orijentaciste u odijelima, košuljama ili našminkane i sređene djevojke. Većinu tih osoba poznajemo u potpuno drugom izdanju, često znojne, prljave i izmučene nakon trke.
Vihoraša je bilo na proglašenju tridesetak što još uvijek nije predstavljalo većinu ukupnog broja članova pa je tako Bojana skupljala nagrade i za one koji nisu mogli doći.

Ekipno je klub potvrdio svoju dominaciju i treću godinu zaredom najveći pehar ide u klupske prostorije. Zadnji puta klub je bio u takvom nizu od 1988.-1991. Dakle četri godine zaredom što nam daje dodatni motiv da i ove godine pokušamo braniti naslov najboljeg kluba. Neće biti lako, ali volja je tu pa se nadamo da će i rezultati biti barem slični.

Kada već pričamo o očekivanjima za predstojeću sezonu klupske ambicije su jasne. Cilj je još jednom osvojiti  veliki kup Hrvatske, pokušati ponoviti uspjeh ženskih štafeta, popraviti plasman muške štafete i stvoriti pozitivnu bazu klinaca i natjecatelja za cijelu sezonu u svim disciplinama našeg sporta. Kao i svake godine posebno ćemo poduprijeti mlađe članove. Od nerezultatskih planova izdvajamo naravno orijentacijsku školu koja nam je osnov za napredak kluba. Ove sezone valjda ćemo uspijeti realizirati i klupske trenirke, a nacrtati će se i pokoja karta.

Naši reprezentativci imati će za cilj što bolje se pripremiti za izazove koji ih očekuju i pokušati će se kvalificirati za nastupe na velikim Svjetskim natjecanjima. Zdenko je prijašnjih godina postavio visoko letvicu na dostignućima u preciznoj orijentaciji što će ove sezone u Skandinaviji biti puno teže ponoviti. No volja postoji, a rezultat nikada se ne zna. Ja bi čak ispred neke pojedinačne medalje stavio cilj da se ekipno pokuša ući među prvih pet reprezentacija Svijeta,a onda će i pojedinačni rezultati biti na visokom nivou. Prošlogodišnje sedmo mjesto bilo je u stvari na korak od medalje. Taj drugi dan natjecanja uz malo sreće mogao se okrenuti i na drugu stranu.

Reprezentativci u orijentacijskom trčanju mogu samo pokušati biti što solidniji. Realno su šanse za rezultat u norveškim šumama zaista male. Jedino u disciplini sprinta možemo realno reći da Matjaž ima mogućnosti i za A-finale, za sve ostalo treba i malo sreće.

22 veljače 2010

Ivici srebro!!!

Iako je današnji post trebao malo baciti osvrt na vikend počeo bih ga ipak sa onime što je obilježilo jučerašnji dan. Ivica Kostelić još je jednom držao naciju na nogama, a moram priznati da iako kod sporta nemam neki običaj teško proživljavati uzbuđenja, jučer sam imao osjećaj kao da osobno vozim kombinacijski slalom. Na samom startu puls mi je već bio na 180 i u jednom dahu pratio sam njegovu vožnju. Silno sam želio da uspije jer znam koliko je odricanja i muke prošao u svojoj karijeri. Naslušao sam se silnih priča osoba koje su sa njim i Janicom provele dobar dio karijere i nevjerojatno je od kuda crpe još tu silnu snagu, energiju i motivaciju. Želio sam mu toliko željeno Olimpijsko zlato, ali ovaj puta morali smo čestitati još jednom velikanu skijanja. Bode Muller bio je bolji, bolji u spustu i u slalomu i zasluženo je slavio. S druge strane silno mi je drago i za njega jer je obilježio zadnji desetak godina skijanja na svoj osebujan način kontrirajući nekim konvencijama i regulama. Bode je spavao u kamp kućici kada su drugi bili u hotelima sa 4-5 zvjezdica, Bode se znao i proveseliti, a bome i reći NE velikom USA ski teamu kada je smatrao da je trebalo. Danas je Bode puno smireniji i fokusiraniji i vjerojatno neće gađati reportere vazom kao što je to svojedobno učionio Tomba, ali svoj stil nije pretjerano promjenio. Kada vozi, vozi po rubu i nikada se ne zna hoće li doći do cilja.

Ivici još jednom kapa dolje i nadam se da će imati priliku i u veleslalomu i slalomu upustiti se u borbu za još koje odličje. Mada kao i Faku da niti i u jednoj trci do kraja ne napravi apsolutno ništa, on je svoje napravio. Da se još malo dodirnemo i Faka. Jučer je završio 9. u zadnjoj utrci sa samo 30tak sekundi zaostatka za pobjednikom sa promašena tri metka. Šta reći, genijalac. Svaka mu čast. Da je išao sekundu brže bio bi čak šesti. Fantazija. Ovih dana Milivoj Lulek žalio se HTV-u zbog pretjeranog psovanja u programu. Mora da je jučer poludio kada je slušao prijenos: " I sada Fak prelazi Fukaa, ili Fukaa Faka, vidjeti ćemo do gađanja tko će koga..." Živa komedija.
A sada nešto o danu prije.
U subotu kiša pada. Kroz glavu mi prolazi da otkažem trening i vratim se u topli krevet, ali nije me to držalo dugo. Nabrzinu stavio ručak na pečenje, slijedi oblačenje za teže uvjete i eto već sam na stadionu. Na stadionu iznenađenje, Krešo je već tamo, ali dolazi i Nino, Emica, cijela obitelj Štambuka, Vlado... Opet se pokazala ona teorija da što su ekstremniji uvjeti to nas je više. Malo je bilo mokro za trčanje, alii odradili smo sve zacrtano. Zadnjih 400 ovaj puta opet nije išlo ispod 1'20. Štoperica je pokazala 1'24''. Kada bi do sezone spustio krug na ispod 1'10 nakon cijele piramide to bi bio posao. No kao i lani početak sezone uvijek mi je sporiji. Hoće li se veterani znojiti ove godine ako pređem u M35 ili ću mladim elitašima puhati za vrat ostaje za vidjeti. Do početka domaće Kup sezone još je ipak više od mjesec dana.

I na kraju ono najvažnije. Iva je na trening donijela kolače koji su bili bogovski. Nakon Ivaninih palačinki limiti se podižu. Svi oni koji su izbivali više od mjesec dana sa zajedničkih treninga participiraju u ovom veselju. Dokle ćemo stići javiti ćemo. Nadam se samo da sve skupa neće biti kontraproduktivno jer bi mogli dobiti na kilaži.

18 veljače 2010

Sport Ident u završnici

Već nekoliko tjedana mala ali odabrana skupina Vihoraša marljivo upija sve informacije koje prenosi Jasminka na tečaju SI-a. Puno smo naučili i uz malo više rada vjerujem da sada već neki mogu i samostalno odraditi cijelu trku. Napraviti ćemo generalnu probu na nekom treningu kada počne naš tečaj da vidimo jesmo li sve usvojili.
Ostaje mala žal za time da naš tečaj nisu pohodili i članovi drugih klubova jer ovakve prilike ne javljaju se često. Zanimljivo je to da često tijekom sezone pojedinci dolaze sa upitima kada će HOS napraviti ovo ili ono, a kada se nešto odvija onda nigdje nema nikoga. Alen je ove godine pokušao u nekoliko navrata organizirati trening kamp, pa i edukativna predavanja, a odaziv je bio više nego mizeran. Nažalost tako je to kod nas.

Jedno je sigurno, ove godine uvodimo neke novosti u naš tečaj. Pripremamo nove materijale, Krešo si je dao truda i preveo je cijeli niz stručnih publikacija koje sam mu dostavio, pa će se stvarno isplatiti pohoditi predavanja i za one koji su već i odslušali tečaj.

Sutra je i dugoočekivano proglašenje Kupova Hrvatske. Puno je rezultata za proglasiti pa će trebati biti strpljiv, ali to je i prilika da nakon mjeseci stanke sezone vidite stare prijatelje. Dajte si truda i dođite uveličati ovaj dan.

17 veljače 2010

Varšavska i sport

Proteklih nekoliko mjeseci svjedoci smo borbe krupnog kapitala sa malim ljudima koji žele obraniti grad od devastacije i uništenja njegovih kulturnih i povijesnih znamenitosti. Varšavska nije samo simbol obrane pješačke zone, već bunt malog čovjeka protiv konstantnog nepoštivanja volje i želej građana, a sve u ime nekog prosperiteta i nasušne potrebe za modernizacijom. Osobno nemam ništa protiv privatnih investicija, nema niti ništa protiv uređenja donjogradskih blokova, ali uz strogo poštivanje uvjeta gradnje i ne na uštrb građana Zagreba. Varšavska ulica ne treba rampu, ne treba niti garažu i nitko me ne može uvjeriti da je ona potrebna za prosperitet grada. Neka izgrade novi blok, ali bez oduzimanja pješačke zone. Garaža koja bi koristila bogatim poduzetnicima koji bi tamo kupili stanove ili posjetiteljima novog shopping centra sigurno nije nasušno potrebna, pogotovo kada na Tuškancu samo par stotina metara dalje već jedna garaža zjapi prazna.
Ono što me još više iritira je policijska represija koja je provedena nad prosvjednicima. Takvu brutalnost pod okriljem noći nebi doživjeli niti u zemljama manje demokracije nego što je naša. To je tek sramota cijele priče. Gledajući sve to na vijestima i portalima čovjek se zapita gdje mi to živimo. Europa je još kilometrima daleko jer mentalitet vladajućih struktura jednostavno nije na visini zadatka. Nitko ne kaže da u zapadnom Svijetu nema sličnih situacija, ali ovo je ipak previše.
Sve ovo podsjeća me na priču kada se obnavljala Nova Ves i silne puste priče o potrebama za rekonstrukcijom ulice. Istina je da je ulica bila u očajnom stanju, ali iza ove rekonstrukcije skrivalo se proširenje zone naplate parkinga. U jednom trenutku su zbog parkinga suzili prostor za pješake na nevjerojatnih 20cm!!! Kada smo ih tražili projektnu dokumentaciju i dozvole svi su se pravili dotični. Tek nakon prosvjeda, pisanja inspekcijama i objavi medija mali građevinski tajkuni su ustuknuli i danas je taj prostor dovoljno širok kakav je i trebao biti.


Takvih slučajeva u gradu ima previše, počevši od Kvatrića od kojeg su napravili katastrofu, a taj trg je mogao biti najljepši u gradu. Ne zna se tko je tu lud ili jednostavno ne zna svoj posao. Natječaji se ionako namještaju podobnima pa je tako valjda i taj natječaj dobio svog pobjednika. A možda je sve to ipak neznanje?

Druga tema koja ovih dana zaokuplja sportsku i inu javnost je Jakov Fak. Mediji su napravili cirkus iz nečega lijepog kao i uvijek. Vodeći domaći dnevnici kao lešinari nahrupili su na njega i traže senzacije. To samo govori koliko im je stalo do njega i njegovih rezultata. Jer da su imalo obazrivi pričekali bi kraj Olimpijskih igara i pustili dečka da se koncentrira na trke koje slijede. Jučer je Fak bio 25. U principu izvrstan rezultat, ali ostaje ona gorčina nas poznavaoca sporta koji znaju da je imao priliku za još jedan vanserijski rezultat. Direktno za taj "kiks" ako ga tako uopće možemo nazvati su mediji. Pritisak koji su napravili nitko nebi mogao podnijeti i još je dobro prošao kako je moglo biti. Kada vam je stojeći stav bolji od ležećeg znači da ipak nešto nije bilo u redu sa koncentracijom u prvom dijelu trke. To je onaj dio koji svaki sportaš zna da je najteži. Ući u trku čiste glave i koncentrirati se na ono što radiš. Za to treba neko vrijeme. Jakov je drugi dio trke bio puno skoncentriraniji, ali je jednostavno na kraju "pukao". To je sport, a sve ove priče oko promjene državljanstva su politika i senzacionalizam.

Za mene pripadnost nekoj naciji na velikim svjetskim natjecanjima sve manje ima značaja i gubi smisao. I to od trenutka od kada bogate ili nacije sa boljim uvjetima kupuju državljanstva kvalitetnih natjecatelja siromašnijih zemalja. Jakov Fak biti će uvijek Hrvat bez obzira nastupao za Sloveniju ili za Hrvatsku, isto kao i Nikolaj Pešalov koji je za mene uvijek bio bugarski državljanin. Medalje koje je on osvojio za Hrvatsku nikada neće doseći razinu one koje je osvojio npr. Filip Ude. Svaka čast Nikolaju i njegovim uspjesima, ali ja tu ne vidim osobu kojoj je nastup za Hrvatsku značio nešto posebno osim nekog osobnog zadovoljstva nastupa na natjecanju. Da jednog dana Thierry nastupa za Hrvatsku ta medalja nikako ne bi bila iste težine kao što je to Zdenkova medalja kojoj smo se iskreno veselili. Nije da mi ne bi bilo drago, ali nije to to.

Možda griješim i čast izuzecima koji svoju novu domovinu stvarno prihvate i u srcu i ostanu u njoj živjeti, plaćati porez i boriti se za Varšavsku, ali takvih je stvarno malo u svijetu sporta, a pogotovo politike. Rekli bi: "Money makes the world go round". 

15 veljače 2010

Buran vikend


Vikend bi trebao poslužiti za odmor, a kako je prošao zadnji vikend trebao bi mi još jedan vikend nakon vikenda. Iako sam u petak odradio trening ujutro, poslijepodne sam završio na klizanju. Sat i pol rundanja po Šalati nije baš bilo bezazleno.

Subota ujutro je standardno već rezervirana za Krešu, ali prije njega skuhao sam i ručak da se ne dogodi neko Krešino iznenađenje pa da ne mogu dignuti niti žlicu, a kamoli da još nešto pečem ili kuham. Srećom Ivana T. nas je sve razveselila svojim prisustvom na treningu nakon dugo vremena što je bio i dobar razlog da to proslavimo palačinkama koje je donijela. Nakon treninga po piramidi, rađenja snjegovića i sličnih zanimacija (izvršili su i desant na mene kada sam dolazio na stadion) uspio sam se dočepati kuće, ali na kratko. Ovaj puta piramida je bila daleko sporija nego inače. Najbrži krug jedva sam spustio ispod 1'40'', ali nije niti čudo s obzirom koliko je snijega bilo na stazi.

Večernji termin rezervirao sam za skijanje. Ivica je preživio moju torturu i od subote se može smatrati članom skijaške obitelji. Znoj je curio na sve strane, ali padine Cmroka smo savladali.Još da nam je bilo kuhanog vina gdje bi nam bio kraj te večeri. Dok smo se Ivica i ja zabavljali okretanjem skija, štanfanjem, penjanjem i spuštanjem Sanja i Jan su iskoristili vrijeme za sanjkaške vratolomije. U principu se svaki puta iznenadim da u milijunskom gradu poput Zagreba tako malo ljudi dolazi na Cmrok. Možda i bolje, ugodnije je za nas ostale.
I eto tek što dođoh kući već iduće jutro trčimo put Samobora. Srakotrk je ove godine bio pod snijegom, a okupilo se više od 300 klinaca. Kao što sam već i prije spomenuo, trka je zgodna za promociju našeg sporta, ali me ljuti što su staze totalno neinventivne. Tri godine zaredom trči se po istim kontrolama. Malo previše i za osmogodišnjake. Sve ostalo lijepo i dobro. Nagradice, program, čevapi, kremšnite i neopisiva gužva koja vlada svake godine sastavni su dio Fašnika.
Mislim da je već polako vrijeme da "Japetić" razmisli o maloj promjeni koncepcije trke, ako ništa drugo da se obrne barem krug. No kada smo već kod Samobora prava je šteta što više nema sprint trke po gradu koju smo imali prije par godina. Karta postoji, samo treba malo dobre volje za organizaciju

Fak? Who the fuck is Fak?

Mnogi su se pitali tko je taj dečko, a mnogi su se nadali. Prošle godine kada se vratio iz Pyongyanga sa broncom na duplo dužoj stazi mnogi su se veselili i mnogi su se pitali da li je to slučajnost. U biatlonu nema slučajnosti. Razlike su tako male da jedan krivi pogled, malo vjetra i više nisi među prvih 30. Kada je ove godine počela sezona biatlona očekivao se barem pokoji vrhunski rezultat Faka. Nije ga bilo, ali nije da nije bio dobar. Mi u orijentaciji znamo da i plasman oko 50 mjesta u Svjetskom kupu je dostignuće vrijedno klanjanja. A koliko je biatlon sličan nama govori i podatak da nije zastupljen u medijima, da su financije skoro pa nikakve, da ga skandinavci obožavaju, da često djelimo šumska prostranstva gdje kamere televizije niti ne žele doći.
Biti najbolji kada treba odlika je samo najvećih. Sa 23 godine imati tako hladnu glavu i postići svoja dva najbolja rezultata upravo kada treba stvarno je nešto posebno. Olimpijska medalja san je svakog sportaša i trema pred nastup je ogromna. Koliko je takav pritisak težak pokazuje i kralj biatlona Bjoerndalen Ole Einer koji je bio tek 17. sa čak četiri  promašaja mete i to tri u ležećem stavu.

Danas slavimo Jakova Faka koji nija anonimus, ali više podrške svakako bi mu koristilo. Mediji su pomalo licemjerni i danas su ih puna usta hvale i tekstova, a tijekom godine o malim sportovima objavljuju tek poneku crticu negdje u nekom zapečku novina. Kada je Hoki posato viceprvak Svijeta nismo mogli dobiti prostor niti za tri suvisla reda. Stvarno žalosno. Glavno da razni domaći celebrity-i dobivaju i po tri-četiri pune strane Večernjaka i ostalih tiskovina.

Jakov Fak osigurao je svoje mjesto u povijesti. Nadamo se da će time i biatlon dobiti ponešto veću pažnju i financije koje svakako zaslužuje. Sjećam se nekih davnih početaka kada sam sudjelovao na jednom takvom nazovi biatlon natjecanju. Trčali smo na turnim skijama, a pucali iz kalašnjikova. Mislim da je više metaka bilo po okolnom drveću nego u meti, ali nema veze. Bilo je zabavno i poučno. Općenito imati oko za metu, pa sve to još napraviti kada ti je puls na 180...Nije lako. Sport je stvarno fantastičan.