Početi ćemo od zadnje trke naše reprezentacije na WOC-u jer je nekako najsvježija, a ujedno je izazvala i najveće polemike u orijentacijskim krugovima.
Po prvi puta Hrvatska je ostvarila plasman u obje konkurencije, dakle
muškoj i ženskoj štafeti što je već uspjeh sam po sebi jer i neke renomiranije reprezentacije nisu imale ženske predstavnice na natjecanju. Nažalost zbog toga cure nisu imale i svoju konkurenciju pa je teško bilo odlijepiti se od donjeg dijela plasmana iako su sve tri izmjene otrčale solidnu trku.
I Antonija i Ivana i Vinka nisu radile veće greške. Ostaje mala žal za jednim mjestom boljim plasmanom, jer je u zadnjoj izmjeni Vinka stigla Japanku, ali na kraju ipak nije mogla više od toga. U svakom slučaju čestitke na trudu i zalaganju svima. Hvala Draušniku na zdušnom navijanju i utrčavanju iza Vinke :))
Dečki sa 32. mjestom mogu biti zadovoljni. Realno gledajući možda se moglo koje mjesto gore, ali Kina i Izrael (sa dva Rusa) bili su ovaj puta prejaki.
Iza nas su Turska, Japan, Srbija, Južna Afrika i Hong Kong. Namjerno smo stavili Matjaža na zadnju izmjenu na kojoj može stizati ostale natjecatelje i napraviti daleko najviše. Tako je i bilo, a u finišu je još odšprintao predstavnika Turske.
Iako prvi rezultati to nisu pokazivali, pa smo morali pisati službenu žalbu (u tri primjerka, ovjerenu kod javnog bilježnika, sa žigom Saveza...- šala). Žalba je uvažena i eto ne dijelimo poziciju sa nikime.
Rezultati
Plan za štafetu je bio sigurno i točno, a nakon prvih vijesti iz šume dodano je i bez povreda. Upravo taj segment cijelog WOC-a mene osobno dosta je smetao. Vozeći se prema ciljnim arenama prolazili smo kroz prekrasne dijelove šuma, a natjecanja su obuhvaćala vjerojatno i najružnije dijelove cijelog brda. U nekim trenucima imao sam osjećaj da su pred neke kontrole namjerno nabacali granje (vidi sliku Edija) kako bi otežali natjecateljima kretanje.
Jedna od takvih kontrola je i prolazna kontrola upravo na štafeti na kojoj je član Austrijske štafete povrijedio rame spektakularnim padom pred publiku.
O povredi Martina Johanssona kojem se grana zabila u kvadriceps puno je rečeno, a treba dodati da su u istom trenutku bolničke ekipe bile na tri mjesta na intervenciji, da su nakon ulaska u cilj šatori izgledali kao male bolnice sanirajući porezotine, uganuća... Martin Johansson je u trenutku povrede bio vodeći u štafeti i nesumnjivo je trčao koliko ga noge nose, a to je na ovakvom terenu bilo povremeno i opasno.
Tragikomedija sa sretnim završetkom
Za vrijeme pružanja prve pomoći unesrećenom naišao je par izletnika sa telefonom. Kako Thierry, Nordberg i Smola koji su prekinuli svoju trku prilikom pružanja pomoći nisu znali broj telefona ciljne arene, Smola je nazvao prijatelja u Češku koji je pratio prijenos putem weba i zamolio ga da nazove trenera u ciljnu arenu da obavijesti organizatora o povredi Johanssona. Možete si uzamisliti lice prijatelja koji dobiva poziv iz šume od natjecatelja koji se bori za medalju.
Eto Johansson je kod kuće, preživio je svu golgotu, a prema njegovim riječima i mađarske doktore koji ne znaju beknuti ništa engleskog i koji čiste sobe u 4 ujutro i što je najvažnije oporaviti će se. Thierry, Nordberg i Smola postali su heroji fair-playa, neki drugi dečki osvojili su medalje. Tako je to u sportu, a na kraju sve je to samo zabava. Ostaje nedoumica da li je trebalo prekinuti trku, poništiti rezultate ili ostaviti kako je. Još dugo će se vući to pitanje i nitko nije dovoljno pametan šta je trebalo učiniti. IOF je donio odluku o priznavanju rezultata, organizator je bio neodlučan, a predstavnici reprezentacija podijeljeni.
Povreda u sportu će uvijek biti i one su sastavni dio cijele priče. Svjetsko prvenstvo je jedna druga razina na kojoj natjecatelji daju i više nego što mogu, ne gledaju toliko na moguće povrede već se bore do zadnjeg atoma snage. Tu leži i činjenica o većem broju povreda na koje ipak nismo navikli u našem sportu. Drugog dana na istom jestu održan je Hungaria kup sa par tisuća natjecatelja, a povreda je bilo zanemarivo malo. Brzine su manje, očekivanja manja, opreznije se trči...
DIO DRUGI - LOPOVI
Herwig Allwinger jednom prilikom izjavio je da već godinama na orijentacijskim trkama ne zaključava auto jer su orijentacisti posebna populacija ljudi i krađe su stvarno rijetka pojava. Malo ljudi ipak zna da su prilikom odlaska na treninge u urbanim sredinama nekoliko puta naši orijentacisti pokradeni na Jarunu, u Maksimiru, na Šestinskom lagviću, Branje vrhu... Shema je uglavnom ista. Lopov snimi situaciju kada odlazite trčati i ako ste nešto ostavili na sjedalu provaljuje ili razbija staklo i bježi. Šteta je uglavnom veća od vrijednosti koju ukrade, ali ostaje neugoda i problemi.
Na WOC-u smo i mi nažalost imali problema. Ivici se pokvario auto nedaleko smještaja i bio ga je prisiljen ostaviti na parkingu. Nakon što smo se vratili po njega idućih dana, u auto je provaljeno. Provaljen je čak i prtljažnik, ali ništa nije ukradeno jer većih vrijednosti nije niti bilo u autu. Vjerojatno su pokušali ukrasti auto, ali kako je bio pokvaren ostali su na suhom. Pazi razočarenja :)
Druga priča ide u daleki Portugal gdje su naši Paco i Matea ovih dana sudjelovali na trkama. Nažalost njihova priča nema sretni završetak jer su im ukradene stvari, putovnice i SI čip!!!
Sezona kreće pa eto oprezno sa svojim stvarima, a pogotovo kada imate napunjeni auto stvarima na nekom putovanju. Čip po svaku cijenu nosite sa sobom :)))
Ove godine smo u sklopu treninga odradili četri trke lige na nasipu, a u Maksimir nismo dolazili, jer je sezona bila tako puna da nam je sve skupa bilo preblizu trka. Odluka da trčimo dugu pala je u zadnji čas i nisam siguran da smo baš pametno napravili. Liga te uvijek povuče iako si sam kažeš da nećeš forsirati. Tako je i bilo. Na startu sam krenuo lagano na začelju, a kako su se noge zagrijavale tako mi je korak postajao duži i brži. Prvi krug je na kraju završio na 8'48 što je bilo ipak brže nego planirano, drugi krug dižem na 9'15 i pokušavam držati isti ritam na uzbrdicama i po ravnom. Uobičajena pojava u trećem krugu je pad u ritmu, ali ovaj puta je sve bilo nekako teže. Znojim se , vruće mi je, teško idem, ali još uvijek donekle u ritmu. Kroz glavu mi čak prolazi i misao da odustanem jer je ipak trka u subotu. Misao na koju ipak nisam naviknuo i nikada nisam prakticirao. "Ako je teško, teško je. I drugima je teško pa treba izdržati do kraja" - to je obično bila misao vodilja. Zadnja dva kruga na kraju idem 9'21 i 9'28. Sve skupa za 36'53 što i nije neko posebno vrijeme, a osjećao sam se kao da me netko tuče. Ivana je imala sličnih problema i kada smo se htjeli rastrčati noge su nam bile kao od olova, bolne i teške.
